Ivor Altaras Penda
profesor sociologije i filozofije
ivor.altaras@zg.htnet.hr

Identitet kao osobno pitanje

Identitet je ponovno aktualizirano pitanje u globalizirajućem društvu u kojem vladaju globalizirani odnosi. Promjenom šire društvene paradigme iz korijena se mijenja i pozicija identifikacije vlastitog identiteta te posljedično nastaje kriza poimanja pripadnosti kao bitne odrednice identiteta. Razrješenje, smatram, moguće je tražiti u samorazumijevanju vlastite osobnosti, svog mišljenja i djelovanja koje se realizira u društvenoj stvarnosti i nju na ključni način kreira. U protivnom, društvena identifikacija pojedinca s bilo kojom grupacijom (spolnom, vjerskom, kulturnom, klasnom, profesionalnom, nacionalnom ili nadnacionalnom i dr.) postaje temeljnim interesom različitih ideologija. Konstrukcija identiteta kao subjektivna kategorija omogućuje nam razumijevanje društvenog konteksta u kojem subjekt živi, a razvoj cjeline temelji se na akterovoj slobodnoj svijesti i volji. Ulogu društvenog utjecaja na stvaranje identiteta vidim u osiguravanju za realizaciju uvjeta i pružanju podrške svima kako bi u konačnici razvili i ostvarili sve svoje potencijale. Individualni, a potom i društveni napredak tako postaje prirodnom posljedicom temeljne slobode traženja i mogućeg pronalaženja odgovora na pitanje koje je sadržano u samom pojmu identiteta - tko smo; razlikujemo li se, i ako da po čemu, od drugih. Znanost, ako i ne daje odgovore na ova pitanja, funkcionalno sudjeluje u pokušaju njihovih razrješenja.

Dr. sc. Gojko Bežovan
Pravni fakultet u Zagrebu
ceraneo@zg.htnet.hr

Civilno društvo i njegova uloga u priključenju Hrvatske Europskoj Uniji

Razvoj i uloga civilnog društva u Europi posredovana je promjenama u strukturi društva, posebno promijenjenom ulogom države i gospodarstva te snažnijom pozicijom pripadnika srednjih slojeva. Organizacije civilnog društva prolaze kroz dalekosežne promjene koje se odnose na njihov sastav i financijsku strukturu. Promjene na razini Europske Unije upućuju na razvoj zajedničkog tržišta i zajedničku političku strukturu, ali se još uvijek ne prepoznaje društvo kao ekvivalent takvih procesa. Civilno je društvo u Europskoj Uniji postalo nezaobilazni čimbenik koji utječe na politički, socijalni i gospodarski razvoj. Tradicionalno, klasno zasnovano, socijalno partnersko posredovanje interesa ima ozbiljnog konkurenta u mrežama organizacija civilnog društva.
Zemlje u procesu pridruživanja Europskoj Uniji iskusile su novu ulogu organizacija civilnog društva pri čemu su do izražaja došli brojni problemi. Od zemalja u procesu pridruživanja očekuje se razvoj partnerstva s organizacijama civilnog društva.
Civilno društvo u Hrvatskoj boluje od dječjih bolesti. Njegova je struktura nerazvijena, prostor u kojem djeluje obilježen je parohijalnom političkom kulturom; utjecaj civilnog društva, premda postoje pomaci, još je uvijek teško prepoznatljiv, posebno u području pripreme, sačinjavanja i primjene javnih politika. Vrednote koje zagovara civilno društvo uvjetovane su oskudnom zauzetosti građana za opće dobro i sporim profiliranjem srednjih slojeva. Hrvatsko civilno društvo ima problem legitimacije i s drugim slabostima neće dati očekivani obol u procesu pridruživanja Europskoj Uniji.

Dr. sc. Ognjen Čaldarović
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Odsjek za sociologiju

Neke karakteristike socijalne zbilje u Hrvatskoj kao ograničavajući elementi priključenja EU

U mnogim tranzicijskim društvima, pa tako i u Hrvatskoj, ideja priključenja, "odlaska", "ulaska", "kretanja ka" Evropi nije samo otežana zbog vanjskopolitičkih kriterija za prihvatljivost neke zemlje "za ulazak", dakle, za procjenu mogućnosti primjene kriterija EU za pojedinačne zemlje, nego je isto tako, a možda još i više otežana, kontekstom mnogih unutarnjih i lokalnih ograničavajućih faktora. Bitna podloga za tip sociološkog diskursa može u tom smislu predstavljati i samorazumljivost percepcije nužnosti i općeprihvaćene samorazumljivosti "ulaska u Europu". Kako se percipira takva "nužnost", je li ona realno utemeljena, kakva je popularna predstavama o koristima i štetama? Takva i druga pitanja latentno su prisutna u svijesti stanovnika Hrvatske, a povremeno se pojavljuju i u javnom, političkom, prostoru, najčešće umotana u pozicije pojedinih političkih stranaka.
U izlaganju će se pažnja posvetiti najznačajnijim i najvažnijim odlikama socijalne situacije u nas koje bi se mogle klasificirati kao "ograničavajući elementi" priključenja EU u internoj perspektivi. U tom smislu, posebno će se razmotriti sljedeće: aspekti retradicionalizacije, tradicionalne strukture svijesti, ideja lokalizma i regionalizacije, aspekti inzistiranja na "različitosti" i "specifičnosti", procesi dekolektivizacije kao procesi koji izazivaju socijalne otpore, procesi privatizacije kao percipirana socijalna nesigurnost, operacionalizacija dimenzija "straha" i tjeskobe od uvođenja europskih kriterija poslovanja i života, isl.
U zaključnom će se dijelu izlaganja prezentirati struktura "otpora" priključenja Hrvatske EU s obzirom na značaj i važnost utvrđenih nalaza.

Dr. sc. Drago Čengić
Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb
drago.cengic@pilar.hr

Socioekonomska kultura: hrvatska prednost ili opterećenje u procesu pridruživanja EU?

Proces europskih integracija se među istraživačima najčešće prati kroz analizu ekonomskih i institucionalnih pretpostavki 'stjecanja podobnosti' postsocijalističkih zemalja za članstvo u EU. Mnogo su rjeđi alternativni istraživački pristupi, unutar kojih se traga za 'primjerenim' odgovorima na kulturne izazove koje sobom donosi novo 'ujedinjenje Europe'. Ti se kulturni izazovi u ovome radu postavljaju kao pitanje o transformaciji socio-ekonomske kulture (poduzetništva i upravljanja) postsocijalističkih zemalja. Pitanje je, naime, što se događa sa socioekonomskom kulturom postsocijalizma u dodiru s praksama političke i menadžersko-poduzetničke elite Zapadne Europe? Radi li se doista o susretu i dugotrajnoj 'kohabitaciji' različitih, a ipak vitalnih socioekonomskih kultura, ili ipak samo o asimilaciji 'slabijih' od strane 'jačih' socioekonomskih kultura u okviru proširene Europske Unije? Na tome se tragu pitamo, također, što reći o Hrvatskoj i njenoj socioekonomskoj kulturi?
U ovom radu iznose se preliminarni rezultati kvalitativnog istraživanja socioekonomske kulture u poduzećima koja djeluju u Hrvatskoj (30 intervjua tijekom 2003.), a u većinskom su stranom vlasništvu. Na razini poduzeća, različite filozofije i prakse rukovođenja poduzećem promatraju se kao mogući susreti različitih socioekonomskih kultura. Posebna je pažnja poklonjena ovim temama: a) temeljni aspekti odnosa između inozemnih menadžera i lokalne sredine u tri područja: odnosi sa zaposlenima, odnosi s poslovnim akterima (suvlasnici, dobavljači, takmičari, itd.), odnosi s državnim institucijama (lokalnim, središnjim), b) sfere poduzetništva u kojima je moguće međusobno produktivno učenje između inozemnih menadžera i lokalne sredine. Kroz intervjue s domaćim i stranim menadžerima želi se doći do utemeljenijih hipoteza o mogućoj koegzisteniciji različitih tipova rukovođenja ili pak postupnog prevladavanja određenog tipa rukovođenja, odnosno socioekonomske kulture.
Rad je jedan od proizvoda hrvatske dionioce velikog međunarodnog projekta "After the Accession: The Socio-Economic Culture of Eastern Europe in the Enlarged Union: An Asset or a Liability?", kojega je pokrenuo je koordinira Institut für die Wissenschaften vom Menschen (Institute for Human Sciences) iz Beča (www.iwm.at), a hrvatsku dionicu projekta izvodi Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb (usp. www.pilar.hr).

Dr. sc. Benjamin Čulig
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Odsjek za sociologiju

Percepcija sociokulturnih odrednica identiteta hrvatskog društva: analiza studentske populacije

U proljeće 2003. godine provedeno je pilot-istraživanje na slučajnom, stratificiranom i reprezentativnom uzorku studentske populacije (N=360). Metodom ankete za koju se konstruiralo 17 instrumenata s cca 250 varijabli htjelo se ustanoviti koje su to bitne odrednice nacionalnog idetiteta koje studenti percipiraju kao poželjne, odnosno nepoželjne. Tražili smo odgovor na pitanje što je sve tipično za osobnu sociokulturnu identifikaciju građanina Hrvatske. Ispitivanju su podvrgnuti i pozitivni i negativni simboli, događaji, ličnosti, prirodni resursi, postignuća i obilježja te religijski, nacionalni, kulturni, politički, državni itd. aspekti, kao i psihosocijalne pretpostavke vezane uz pojedinca čija se percepcijska procjena transparentne slike tipičnog građanina Hrvatske traži. Pokušali smo dobiti i informaciju o tome kakvu sliku imamo "mi o sebi" odnosno kako mislimo da nas vide drugi.
Odgovarajuće multivarijatne metode analize podataka pokazale su da
je sociokulturni identitet usko povezan s psihosocijalnim odrednicama s jedne strane te elementima stavovske strukture s druge. Poželjne/nepoželjne karakteristike sudjeluju u "viziji" tipičnog građanina na tri načina: jedan se tip identiteta formira oslonjen na tradiciju i prošlost, drugi na anticipacijske i projektivne tendencije, dok se treći tip identiteta formira na temelju aktualiteta i "potrošivih" simbola. Stoga zaključujemo da je nacionalni identitet u procesu formiranja i da će mu "konačan lik" ovisiti upravo o tome koja od navedenih opcija u dogledno vrijeme izbori socijalni, kulturni i politički primat.

Juraj Hrženjak
diplomirani pravnik

Lokalna i regionalna samouprava kao čimbenik identiteta Hrvatske u priključenju Europskoj Uniji

Političko - pravni status i perspektive razvoja lokalne i područne, odnosno regionalne, samouprave moraju imati (i imaju) važnost u ispunjavanju uvjeta za prik1jučenje Hrvatske Europskoj Uniji.
Analizom Ustava Republike Hrvatske i Zakona o lokalnoj i područnoj odnosno regionalnoj samoupravi te komparacijom odgovarajućih normi s principima reguliranim u Europskoj povelji o lokalnoj samoupravi, Europskoj okvirnoj konvenciji o pograničnoj suradnji i Dodatnim protokolima uz Konvenciju, nastojat ću pokazati u kojoj je mjeri sukladno hrvatsko zakonodavstvo i kakva je politička klima da ta načela osiguraju demokratsku praksu.
Naime, Europska povelja o lokalnoj samoupravi predstavlja europski standard lokalne samouprave. Povelja povezuje europske države potpisnice na planu jačanja demokratskih ideala upravijanja državama Europe, u čemu je autonomija lokalne samouprave temeljna institucija demokratskog sustava države. Prema Povelji, jedinice lokalne samouprave trebaju imati uvjete da u granicama zakona same reguliraju i upravljaju dijelom javnih poslova u interesu lokalnog stanovništva; da imaju diskreciona prava u provođenju svojih programa u svim oblastima i po svim pitanjima koja Zakonom nisu stavljena u nad1ežnost drugih vlasti; da središnja državna vlast ne može ograničiti ovlasti Zakonom povjerene lokalnim vlastima; da u okviru državne politike lokalne vlasti imaju vlastite izvore financiranja; da svojim sredstvima samostalno raspolažu itd.
Europska Okvirna konvencija o prekograničnoj suradnji izmedu teritorijalnih jedinica ili vlasti obvezuje potpisnice Konvencije da o1akšaju i potiču prekograničnu suradnju između teritorijalnih jedinica i vlasti pod svojom jurisdikcijom. Konvencijom se usmjeravaju susjedne države na prekograničnu suradnju, na jačanje susjedskih odnosa između susjednih država, na uklanjanje administrativnih i tehničkih teškoća dobrosusjedskoj prekograničnoj suradnji, kao putu ka integraciji države kao cjeline u zajednicu država - Europsku Uniju.

Dr. sc Petar Korunić
Filozofski fakultet sveučilišta u Zagrebu
Odsjek za povijest

Rasprava o fenomenu identiteta

Svaku raspravu o naciji i nacionalizmu te o etničkom i nacionalnom identitetu i o društvenom identitetu uopće (jezičnom, kulturnom, vjerskom, regionalnom, identitetu "prvoga" i drugoga" itd.) otežavaju ozbiljne terminološke poteškoće. Zato, upuštajući se u raspravu o tome, valja najprije upoznati ova dva pojma i entiteta: prvo, etnički, koji stoji uz etničke skupine, etničke zajednice i etnički identitet i, drugo, nacionalni, koji nastaje uz naciju, nacionalnu zajednicu, nacionalizam i nacionalni identitet. Važno je uočiti razliku između ta dva pojma i entiteta (etničkog i nacionalnog), te dvije zajednice (etničke i nacionalne) i ta dva kolektiviteta i identiteta (etničkog i nacionalnog). Na njima je konstruirana kulturna i etnička raznolikost (pluralizam) kod svakog naroda.
Pritom polazimo od gledišta da su etničke zajednice (predmoderne etnije koje nastaju unutar tradicionalnog agrarnog društva) i etnički identiteti po svom nastanku starije povijesne pojave od nacije i nacionalnog identiteta (koji nastaju u industrijskoj epohi). Jer su nacije - i njezine cjelovite nacionalne zajednice i nacionalni identiteti (kao posve nove kolektivne dimenzije života) - moderni fenomeni koji se izgrađuju tek u epohi moderne i modernog društva, unutar industrijske civilizacije. Razvitak i izgradnja jednog (moderne nacije) ovisi o drugome: o primjeni modernosti i izgradnji modernog društva. Ali i nakon izgradnje nacija, unutar njihove političke zajednice, postoje i dalje se izgrađuju subetnije i njihove subkulture i njihovi identiteti. Tu nastaje kriza identiteta.
Nužno je utemeljiti istraživanja fenomena etnosa, etniciteta i identiteta na hrvatskom prostoru u prošlosti, od doseljenja Hrvata na prostor rimske Dalmacije do suvremenosti. To je golemo područje istraživanja. O tome (o različitim identitetima u hrvatskoj prošlosti) ne postoji gotovo ni jedna ozbiljna studija.

Dr. sc. Renato Matić
Visoka policijska škola
Zagreb

Stvaranje poticajnog društvenog ambijenta - conditio sine qua non Hrvatske u Europi i Europe u Hrvatskoj

Sintagma Hrvatska u Europi i Europa u Hrvatskoj vizualizira poželjnu budućnost, bez obzira na formu kojom će se uobličiti realni odnosi Europe i Hrvatske.
Poželjna budućnost, iako samorazumijevajuća, može se sadržajno opisati pojmovima: visoki stupanj građanske sigurnosti, ljudskih prava i sloboda, očuvan i djelotvorno čuvan okoliš, pravna država zaživljeni demokratski odnosi, razvijeno gospodarstvo... Riječju: zadovoljni građani.
Nemotivirani društveni akteri ne mogu ostvariti društvene odnose s kojima bi sami bili zadovoljni. Spoznaja da bez obzira na marljivost tijekom obrazovnog procesa i postignutu stručnost nije izvjesno adekvatno zaposlenje te da profesionalno zalaganje i usavršavanje nisu dovoljna pretpostavka pristojnoj materijalnoj osnovi za osobni i obiteljski život svakako nije motivirajuća. Još ako svakodnevno iskustvo nudi upravo suprotne primjere: jeftinu društvenu promociju ili nezakonito bogaćenje, koje k tome ostaje nesankcionirano, moguće je govoriti o društvenom ambijentu koji ne samo da nije poticajan u pozitivnom smislu već da naprotiv potiče devijantnost kod svojih članova.
Nije zamislivo da će sama činjenica ulaska Hrvatske u Europsku zajednicu biti presudan činitelj koji će po sebi nametnuti društvene odnose, poticajne za razvoj, poželjnu budućnost i zadovoljne građane.
Poticajni društveni ambijent podrazumijeva stabilni kontinuitet između očekivanja građana i stvarne kvalitete življenja, s obzirom na sadržaj individualnog djelovanja u zajednici. To znači da postoji visok stupanj izvjesnosti da će dobro koje se uloži u zajedničko življenje biti nagrađeno te opće prepoznato kao poželjno, a da će svako bezakonje biti također primjereno sankcionirano te postati nepoželjan obrazac djelovanja.
Za stvaranje poticajnog društvenog ambijenta nije presudno materijalno bogatstvo društva već izražena volja na razinama strategijskog odlučivanja. Rečeno jezikom svakodnevice: nema izgovora za nepostojanje političke volje da se svaki građanin osjeti dobrodošlim i korisnim članom društva te da takvu spoznaju ne može posvjedočiti mlađim naraštajima.

Milan Mesić
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Odsjek za Sociologiju

Europski standardi manjinske zaštite i položaj manjina u Hrvatskoj

Do nedavno je u političkoj teoriji i javnom mnijenju postojalo gotovo općeprihvaćeno gledište da se liberalizam u načelu protivi kolektivnoj pravnoj zaštiti manjina. Nakon Drugog svjetskog rata liberalna je teorija pretpostavljala da se sva pitanja demokratske konstitucije društva i društvene pravde mogu riješiti razvitkom univerzalnih građanskih i ljudskih prava. Osim toga, smatralo se da već postoji povijesni uzor po kome se život kulturno različitih grupa štiti posredno osiguranjem jednakosti njihovih članova pred zakonom. Riječ je o modelu vjerske tolerancije, odnosno političkim razdvajanjem Crkve od države. S toga stajališta, etnička pripadnost, poput vjerske, je nešto što ljudi trebaju biti slobodni iskazati u svom privatnom životu, ali to nije stvar državne brige. 'Etnički neutralna' država ne može priznati posebna kolektivna prava manjinama. U novije vrijeme, međutim, javljaju se (liberalni) teoretičari koji uvjerljivo dokazuju da je ideja o etnokulturnoj neutralnosti naprosto mit. Oni dokazuju da su ljudi ukopani u svojou kulturu i da je stoga poštivanje nečije (nacionalne) kulture važno za njegov ili njezin osjećaj digniteta i samopoštovanja. Pomak u liberalnoj teoriji socijalne pravde, te slom socijalizma u Istočnoj Europi, uz zastrašujuće etničke sukobe, naveli su utjecajne zapadne organizacije (NATO, OSCE, EU i Vijeće Europe) da počnu promovirati manjinska prava kao uvjet za integraciju novih istočnoeuropskih demokracija. Od početka 1990-ih nastaje međunarodno (europsko) manjinsko pravo. Analiza pokazuje da Hrvatska u formalno-pravnoj zaštiti svojih manjina više nego zadovoljava sve standarde utvrđene međunarodnim pravnim instrumentima. Ona je, štoviše, status manjina priznala i nacionalnim grupama koje su više puki statistički zbir pojedinaca, nego kolektivi 'motivirani brigom zajedničkog očuvanja onoga što konstituira njihov javni identitet'. Iza legalnog statusa 'manjine' ne stoji, međutim, nikakva osmišljena koncepcija multietničke i socijalne pravde. No, za to se ne može kriviti samo dominantnu većinu, nego dijelom i same manjine koje također nisu usvojile manjinsku političku kulturu, zaključuje autor.

Dr. sc. Branka Mraović
Geodeetski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
branka.mraovic@public.srce.hr

Relevantnost poststrukturalističkih gledišta za tumačenje društvenih promjena u Europi

Polazeći od temeljnog stava da ne postoji teorija bez političkih implikacija, autorica je usredotočena na pitanje na koji način poststrukturalistička gledišta mogu produktivno pridonijeti društvenim promjenama u Europi. U središtu analize nalazi se Foucaultova (2001.) teza: Možda meta današnjice nije otkriti što smo mi, nego radije odbiti što smo mi. Dekonstrukcija koju vrši poststrukturalistička analiza istražuje način na koji menadžerski diskurs privilegira određene vrste vrednota kao što su feasibility i effectiveness dok druge isključuje, marginalizira i instrumentalizira. Odatle, intencija je dekonstrukcije eksponirati način na koji određeno znanje ovisi o početnom retoričkom koraku koji je u temelju arbitraran (Mouffe, 1996.). Time što ukazuje na pristranost jezika što se koristi pri utvrđivanju različitih sadržaja "deskriptivne etike", npr. etičkog kodeksa kojim se želi etablirati vlast menadžmenta kao objektivni "režim istine" (Foucault, 1984.), poststrukturalizam zadaje ozbiljan udarac "deskriptivnoj etici" jer dovodi u pitanje njezinu koherentnost (Willmott, 1998.). Odatle, normalizacija (Foucault, 1991.) se pojavljuje kao neizbježna meta poststrukturalista. Neupitno Weberovsko povjerenje u "činjenice" ovi autori izazivaju pitanjima o proizvodnji činjenica i vrijednosnim izborima što su sačinjeni tijekom njihove identifikacije. Na isti način poststrukturalizam izaziva ekonomske analize što slave autonomiju individuuma, budući da on stavlja naglasak na to kako se oblikuje djelovanje individuuma i kako ga se omogućuje uz pomoć nadindividualnih sila. Iako "režim istine" po svom sadržaju jest ideologijski, to nije njegova suština. Mnogo je važnije da je on bio uvjet formiranja i razvitka kapitalizma, jednako kao što je na sličan način djelovao i u bivšim socijalističkim zemljama. Ideja nije emancipacija istine od svakog sistema moći, zato što istina već jest moć, nego odvajanje istine od bilo kojeg oblika hegemonije. Intencija je ovih gledišta denuncirati totalitarne politike što su prerušene u nešto liberalno i progresivno. Dakle, cilj poststrukturalizma je subverzija zatvorenosti, a ne pružanje novih autoritativnih recepata za rješavanje etičkih dilema (Norris, 1993.; Derrida, 1978.; 1989.; Tinker, 2002.).

Dr. sc. Katarina Ott
Institut za javne financije, Zagreb
kott@ijf.hr

Pridruživanje Hrvatske Europskoj Uniji: Izazovi ekonomske i pravne prilagodbe

Cilj je ovog rada sažeti i analizirati projekt "Praćenje hrvatskog priključivanja EU". Riječ je o djelovanju skupine stručnjaka koji žele donositeljima političkih odluka, medijima i zainteresiranim čitateljima pomoći u razumijevanju zahtjeva EU i stanja u Hrvatskoj te predložiti konkretne zaključke i preporuke neophodnih mjera. U prvom dijelu postavlja se pitanje je li EU fikcija ili stvarnost, u drugom se Hrvatska stavlja u kontekst EU, a u trećem se usredotočujemo na makroekonomiju, bankarstvo i financije, poreze, državne potpore, trgovinsku politiku, energetiku, poljoprivredu, (ne)zaposlenost, pravni sustav, nevladin sektor i ravnopravnost spolova. U četvrtom dijelu se analiziraju ključna pitanja približavanja Hrvatske EU - regulacija unutar same EU, normativna i stvarna usklađenost Hrvatske s EU, hrvatske prednosti i točke ranjivosti te usporedba Hrvatske sa zemljama članicama i zemljama kandidatima. Nude se i brojne preporuke za pojedinačna područja, a posebno su naglašene preporuke koje se odnose na značaj javne uprave i nezavisnih agencija, pitanje treba li se prilagođavati odmah ili tek kad bude neophodno, te odnos prema regionalnim inicijativama. Poruka je da je većina kriterija Maastrichta, Kopenhagena i Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju postavljena tako da zemlji mogu samo koristiti. Cilj bi nam trebao biti da živimo u društvu koje zadovoljava što više tih kriterija, a hoće li Hrvatska pritom biti i članica EU ili neke druge asocijacije, ili asocijacije drugog imena koja će u tom trenutku kad Hrvatska sve to ostvari biti aktualna, manje je važno. EU može Hrvatskoj pomoći u gospodarskom i socijalnom razvoju, ali samo građani Hrvatske mogu ostvariti gospodarski razvoj, učinkovitije institucije te društvo koje će poštivati zakone kao i prava pojedinaca.

Željko Pavić, asistent
Institut društvenih znanosti Ivo Pilar
Centar Osijek

Europski identitet - sui generis ili ponavljanje obrasca

Europsko integriranje je u svojim počecima zamišljeno kao udruživanje ekonomskih resursa i širenje zajedničkog tržišta s ciljem povećanja ekonomskog blagostanja zemalja članica. Ekonomski smisao ujedinjenja se nalazio u ideji da zajedničko tržište kroz specijalizaciju i korištenje komparativnih prednosti donosi, barem dugoročno, korist svima tj. da međunarodna ekonomska razmjena nije igra nulte nego promjenjive sume. S vremenom je dublju ekonomsku integraciju pratila i ona politička koja se u novije vrijeme ubrzanim tempom kreće u smjeru federalizma. U skladu s time, dolazi do osvješćivanja potrebe da se prevlada "demokratski deficit" tj. da se stvori masovno prihvaćen europski politički identitet kojim bi se ojačale zajedničke institucije i smanjile elitističke karakteristike samog procesa integriranja. Pojednostavljeno govoreći, projekti stvaranja europskog političkog identiteta se mogu podijeliti u one konstitucionalističke, koji njegovu osnovu vide u odanosti zajedničkom ustavnom okviru i političkoj kulturi općenito, te kulturalističke koji tu osnovu žele pronaći u zajedničkoj europskoj kulturi koja ima svoju povijesnu ukorijenjenost (kršćanstvo, prosvjetiteljstvo, liberalna demokracija i sl.). U ovom radu se nastoji povući paralela između projekta stvaranja europskog identiteta i procesa stvaranja nacija i nacionalnog identiteta. Naime, razlika između konstitucionalističkog i kulturalističkog europskog projekta podsjeća na razliku između konstitutivnih načela na kojima su građene nacionalne države. Neke od njih su vlastitu bit nalazile u činjenici obitavanja na istom teritoriju i prihvaćanju temeljnih političkih načela (građanske nacije), dok su druge svoj temelj nalazile u etničnosti (zajedničkoj kulturi i osjećaju povijesnog kontinuiteta). S vremenom su, međutim, i građanske nacije zbog nekih inherentnih slabosti (slučajnost obitavanja na istom teritoriju teško može biti osnovicom stvaranja etičkih spona među građanima) u svoju samodefiniciju uključile elemente etničnosti izbjegavajući pri tome ksenofobičnost i mitologiziranje kojemu su bile sklone etničke nacije. Stoga smo mišljenja da će se, iz istih razloga, projekt stvaranja europskog identiteta kretati prema nekoj vrsti mješovitog modela.

Dr. sc. Šime Pilić,
Dr. sc. Slobodan Bjelajac,
Fakultet prirodoslovno-matematičkih znanosti odgojnih područja Sveučilšta u Splitu

Odnos identiteta i želje za priključenjem hrvatske Europskoj Uniji studenata nastavničkih studija u splitu

Svrha rada jest da pokuša ustanoviti odnos identiteta - koji u sociologiji zadobiva sve veći značaj - i želje za uključivanjem Hrvatske u Europsku Uniju. Proces pridruživanja Hrvatske Europskoj Uniji danas je nadasve aktualan za hrvatsko društvo pa ga je i znanstveno potrebno i društveno opravdano istraživati.
Odnos identiteta i želje za uključivanjem ispituje se na primjeru studenata nastavničkih studija Sveučilišta u Splitu, kao one društvene skupine koja tijekom svog radnog vijeka, u budućnosti, ima važnu ulogu agensa u procesu socijalizacije djece i mladeži. Elementi "individualno jedinstvenoga" (osobni, fragmentarni identiteti) i "kolektivno zajedničkoga" (studenti/nastavnici) te želje studenata za uključivanjem Hrvatske u Europsku Uniju i prijem u NATO ispitivani su metodom ankete, pomoću za to konstruiranog upitnika.
Sociodemografski podaci o studentima križaju se s njihovom prostorno/teritorijalnom identifikacijom: pripadnost lokalnoj zajednici (gradu/općini), dalmatinskoj regiji, državi Hrvatskoj, Europi, pa i svijetu. U radu se polazeći od hipoteze da identifikacije utječu na stav studenata prema ulasku Hrvatske u EU, analiziraju i interpretiraju nacionalna, socijalno-klasna i vjerska identifikacija, kao i studentske preferencije europskih zemalja prema poželjnosti za život. Dobiveni rezultati kompariraju se s ranijim rezultatima istraživanja o pojedinim pitanjima (npr. o identitetu u Istri, o rangu europskih zemalja prema poželjnosti za život na primjeru mladih Zagrepčana, o teritorijalnoj identifikaciji u Dalmaciji i dr.).
Posebno se analiziraju želje studenata u odnosu na neke aspekte priključenja Republike Hrvatske Europskoj Uniji.

Dr. sc. Siniša Rodin
Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Katedra za Europsko javno pravo

Je li Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju talac dualističke inercije?

Autor analizira pravni položaj, interpretaciju i primjenu sporazuma o pridruživanju u pravnom sustavu Europske zajednice i pravnim sustavima država kandidatkinja te ih uspoređuje s pretpostavkama za primjenu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Europske zajednice i njenih država članica i Republike Hrvatske u hrvatskom pravnom poretku. Izvodi se zaključak da je Sporazum i sekundarno pravo koje iz njega proizlazi potrebno interpretirati i primjenjivati u svjetlu pravne stečevine europskog prava (a.) zbog toga što tako propisuje hrvatski Ustav koji u svojim temeljnim opredjeljenjima i konkretnije čl. 140 prihvaća monistički odnos nacionalnog i međunarodnog prava te a fortiori nacionalnog i europskog prava; (b.) zbog toga što tako propisuje Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju koji u čl. 69 propisuje obavezu harmonizacije hrvatskog i europskog prava te usporednu obavezu interpretacije postojećeg prava u skladu s načelom favor conventionis te (c.) zbog toga što tako nalaže hrvatski javni interes izražen rezolucijama zakonodavne i izvršne vlasti te podnošenjem zahtjeva za punopravno članstvo u Europskoj uniji.
Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju između Europske zajednice i njenih država članica s jedne strane i Republike Hrvatske s druge strane za Republiku Hrvatsku predstavlja pravni izvor ustavnoga značaja. Navedeni značaj izvodi se prvenstveno iz činjenice da Sporazum postavlja okvir za političku i pravnu preobrazbu Hrvatske na njenom putu prema članstvu u Europskoj Uniji koje je izraženo kao politički cilj visokog prioriteta i javni interes Republike Hrvatske. U političkom smislu, glavne karakteristike Sporazuma su njegova kontekstualnost, dualitet pravnih i političkih elemenata te uvjetovanost.
Kontekstualnost. Poput država srednje i istočne Europe koje su svoje odnose s Europskom zajednicom uredile ranijim generacijama sporazuma o pridruživanju i Hrvatska se potpisivanjem Sporazuma i početkom njegove primjene našla u potpuno novoj pravnoj situaciji. Ta pravna situacija određena je velikim brojem pravnih i političkih instrumenata koji pobliže određuju sadržaj obaveza prihvaćenih Sporazumom.
Dualitet pravnih i političkih elemenata. Naredno svojstvo Sporazuma njegova je dvostruka pravno-politička narav.
Uvjetovanost. SSP poštivanjem ljudskih prava i regionalnom suradnjom još je jedna od njegovih specifičnosti. Različite oblike politike uvjetovanja, taj mehanizam "mrkve i batine", moguće je pronaći i u drugim sporazumima koje Zajednica zaključuje s trećim državama.

Dr. sc. Aleksandar Štulhofer
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Odsjek za sociologiju

Dr. sc. Ivan Rimac
Institut društvenih znanost Ivo Pilar, Zagreb

Povjerenje u EU: Tko, koliko i zašto?
Sociokulturne vrijednosti, gospodarska razvijenost i politička stabilnost kao prediktori povjerenja u EU

Predstavljamo usporednu empirijsku analizu vrijednosti u Republici Hrvatskoj, Europskoj uniji, zemljama pristupnicama 1. kruga i ostalim europskim zemljama. Na temelju analize podataka dobivenih međunarodnim istraživanjem "Europsko istraživanje vrijednosti", provedenim krajem 90-tih u gotovo svim europskim zemljama, autori nastoje odrediti razliku u dominantnim vrijednostima vezanim uz političku, gospodarsku i društvenu dimenziju života. Usporednu analizu autori temelje na dvije koncepcije: postmaterijalizmu (R. Ingelhart) i društvenom kapitalu (J. Coleman, R. Putnam). Prva je usredotočena na dinamiku globalne vrijednosti, a druga se bavi pitanjem socijalne kohezije i kooperativnosti. Prema dosadašnjim istraživanjima, obje su dimenzije pozitivno povezane s gospodarskim rastom i društvenim razvojem. Zadatak je naših analiza ustanoviti gdje se - u usporedbi s tri navedene skupine zemalja - Hrvatska trenutno nalazi kada je riječ o društvenim vrijednostima. Na taj je način moguće i ocrtati (ne)spremnost Hrvatske na uključivanje u EU. Kako bi naše analize mogle poslužiti i u koncipiranju akcija vezanih uz pripreme za pridruživanje (i njegovo poticanje), u izlaganju prikazujemo i rezultate analize prediktorske strukture povjerenja u EU.

Dr. sc. Antun Šundalić
Ekonomski fakultet u Osijeku
antun.sundalic@os.hinet.hr

Europejstvo kao identitet razvoja - pravo ili privilegij?

Europska postsocijalistička društva svoju su tranziciju u proteklom desetljeću obilježila orijentacijom prema efikasnom tržišnom gospodarenju i političkoj demokratizaciji. Sva su ta društva otpočela s novom modernizacijom koja im daje novi identitet. Koliko se pri tome razilaze naslijeđene vrijednosti i obrasci društvenog života (identitet nasljeđa) s onima zacrtanim orijentacijom na tržišnu ekonomiju i demokratizaciju politike (identitet razvoja), različito je od države do države. Veća ili manja neusklađenost nasljeđa i razvojnih ciljeva ne smije postati nepremostiva barijera involviranju u europski prostor.
Koliko se, pak, europski prostor otvara pojedinim tranzicijskim društvima, toliko se pojedina društva deskribiraju kao perspektivna ili ne. Posebno je pitanje koliko se perspektivnost nekog društva tiče njega samoga i njegove spremnosti na transformaciju identiteta, a koliko dobre volje europskih mentora i od njih propisane transformacije. Jer, još uvijek biti u europskom prostoru, a ne participirati i u europskom vremenu raspodjele moći i bogatstva, sudbina je europskog Istoka, dok je Zapad Europe posebna Europa. Kod onih prvih europejstvo se i dalje shvaća kao služenje, dok je za one druge europejstvo pozicija gospodarenja. Stoga je ukupan napor oko uključivanja u europske integracije za jedne rezervirano pravo i privilegij, a za druge i dalje samo pravo na želju. Antiglobalisti bi to ocrtali kao novi vid kolonijalizma.

Dr. sc. Srđan Vrcan
profesor emeritus
Pravni fakultet Sveučilišta u Splitu

Kulturni identitet Europe između traganja za "dušom Europe" i konstrukcije "duše za Europu"

Rad upozorava da je ponešto od onoga, istaknutog u naznaci teme za raspravu kao u osnovi neupitno, zapravo veoma upitno i sporno. To rad pokazuje na dva načina. Prvo, pokazuje da je pojam kulturnog identiteta Europe sporan. O tome prije svega svjedoči spor oko toga je li identitet Europe zapravo u tome što Europa nema identitet nego je zapravo otvoren pluralistički prostor ili, naprotiv, ima gotov osobiti i zaokruženi identitet, tj. da je već jasno i jednoznačno utvrđeno što se podrazumijeva pod europejstvom kao "dušom Europe". Zatim, to su sporovi oko toga je li kulturni identitet Europe kao osobita "duša Europe" zadat, bilo sudbinski, bilo povijesno, ili se pak radi o tome da tek sada treba Europi dati dušu tj. konstruirati "dušu za Europu". Nadalje, prijeporno je da li je "duša za Europu" politička konstrukcija, utemeljena na prošlosti i izgrađena povijesnom pamćenju, ali i zaboravu iz izabranih fragmenata europske prošlosti i kulture ili je pak to projekt okrenut budućnosti, ali s dosljednim raskidom s tamnim stranama europske prošlosti i kulture. Dapače, sporno je traganje za europskim identitetom zastarjelo, jer je kozmopolitizam već postao neizbrisiv sastojak današnje europske realnosti. Drugo, rad ukazuje na upitnost i smislenog konteksta u kojem se raspravlja o kulturnom identitetu Europe .U jednom slučaju posrijedi je rasprava kako politikom identiteta i zajednicom nadvladati "nelagode modernosti", u drugom slučaju se naglašava da se politikom identiteta i zajednicom ne rješavaju "nelagode moderniteta" ili, u drugačijoj varijanti, kako afirmirati individualizirano društvo koje više nema potrebu za integracijom koja bi se pozivala na Boga, prirodu, prošlost ili na tradiciju, na žrtve u krvi, na konstrukciju slika neprijatelja itd. nego samo na slobodu i demokraciju...

Krunoslav Vukelić
profesor sociologije

Regionalizacija danas, centralizacija sutra

Nema sumnje, sve europske nacije doživljavaju svojevrsnu krizu vlastitog identiteta jer se gotovo polustoljetna ideja o ujedinjenoj Europi, nastala iz primarno (ako ne i jedino) ekonomskih interesa država zapadnoeuropskog bloka, konačno počela i formalno ostvarivati. Zapravo, nije baš niti sasvim jasno što će to Europa postati: nekakva konfederacija europskih država ili je to federalna država u nastajanju? U svakom slučaju, pitanje nekakvog univerzalnog europskog identiteta, identiteta koji bi sve europske nacije sveo pod zajednički nazivnik, postavilo se a posteriori. Postavlja se i jedno drugo pitanje: uostalom, postoji li uopće potreba za kreiranjem europskog identiteta? Iako se u načelu ističe da će Unija respektirati nacionalne identitete država članica, sasvim je očigledno da je za model EU u ovom trenutku puno prihvatljiviji koncept "Europe regija" i što veća unutarnja regionalizacija europskih država s prešutnim ciljem slabljenja nacionalnih identiteta. Regionalizam po definiciji podrazumijeva odnos neke regije u odnosu na druge regije unutar postojećeg teritorijalnog ustroja. Pošto se regionalni pokreti odvijaju unutar još uvijek prevladavajućeg, iako kao nikad prije krhkijeg, modela nacije-države, brojni autori umjesto pojma regionalizam koriste termin sub-nacionalizam, iako smo mišljenja da taj termin daje preveliki naglasak na etničku dimenziju koja je u nekim regionalizmima ipak manje važna. U osnovi je svih sub-nacionalizama nerealizirana želja za vlastitom nacijom-državom ili bar veća autonomija u postojećoj naciji-državi, ali i dihotomija centar-periferija u kojoj se ti entiteti osjećaju da ih centar eksploatira i osiromašuje (katalonski, baskijski, irski itd) ili da sprečava još veći ekonomski prosperitet (Padanija, Lega Nord). Međutim, to više nisu politički ciljevi za koje se regionalizmi bore; multi-level princip donošenja odluka u EU teoretski omogućuje regijama puno veću političku moć neovisno o veličini teritorija ili broju stanovnika. Međutim, mišljenja smo da je taj multi-level princip samo prividan jer je očito da Europa ipak postupno ide ka federalizaciji i centralizaciji moći (Europski parlament, ustav, Europski sud itd). Poticanje regionalizacije i regionalnih identiteta samo je jedno poglavlje omekšavanja državnih granica i rasplinjavanja nacionalnih identiteta "stare" Europe s ciljem kreacije nadnacionalnog europskog identiteta i centraliziranog političkog sustava.

Dr. sc. Siniša Zrinščak
Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Studijski centar socijalnog rada

Zašto je EU nezainteresirana za socijalnu politiku njenih budućih članica?

Premda konstatacija izrečena u naslovu nije općeprihvaćena, većina analitičara tvrdi da je u procesu proširenja EU tema socijalne politike potpuno zanemarena, a što potencijalno vodi nesagledivim posljedicama - tj. ozbiljnom ugrožavanju samih temelja europskoga socijalnog modela, a nakon što se članstvo EU 2004. godine proširi na 25 članica. Dva su moguća razloga tome. Prvi leži u činjenici da je područje socijalne politike supsidijarno područje, većinom u ekskluzivnoj nadležnosti nacionalnih država te stoga europski socijalni model svoje osnovne konture dobiva tek zadnjih desetak godina. Drugi je razlog mnogo ozbiljniji i još nedovoljno istražen: neki autori smatraju da se EU svjesno priklonila politici međunarodnih financijskih agencija koji postkomunističke zemlje koriste kao testno polje za ispitivanje novih modela socijalne sigurnosti.
Nakon kratke analize socijalne dimenzije dosadašnjeg vala proširenja EU, rad analizira izazove i posljedice hrvatskoga pridruženja EU u području socijalne politike. Pri tome će se posebna pozornost posvetiti utjecaju triju čimbenika: posljedicama specifičnoga socijalnog razvoja Hrvatske, činjenici da je Hrvatska svoje glavne socijalne reforme dizajnirala u razdoblju kada s EU nije imala nikakve odnose te mogućem utjecaju recentnog razvoja kojim su tzv. luksemburški i lisabonski proces (koji promoviraju zajedničku europsku politiku u području borbe protiv nezaposlenosti i socijalne isključenosti) postali od 2001. godine sastavni dio njene pravne stečevine (acquis communautaire). Na kraju rada komentira se moguće značenje hrvatskoga iskustva za ostale europske zemlje koje još nemaju nikakav institucionalan odnos s EU, a u kojima su socijalne posljedice tranzicije jače izražene te u kojima je djelovanje međunarodnih agencija pridonijelo razvoju fragmentiranoga i s razvojnog gledišta teško održivoga socijalnog modela.

Dr. sc. Božo Žepić
Pravni fakultet Sveučilišta u Mostaru, BiH

Mogućnosti nove polarizacije u hrvatskom društvu oko dvojbenog izbora između identiteta i razvoja

Ako identitet shvaćamo kao ukupnost značajki koje su onaj presudni čimbenik po kojem je neki subjekt nešto drugo - posebnost, po kojoj je prepoznatljiv u odnosu na druge subjekte, onda je sasvim jasno da je njegov razvoj određen i očuvanjem identiteta. Međutim, identitet je, iako relativno postojan, ipak promjenjiva kategorija. Između identiteta i razvitka postoji obostrana korelacijska veza.
Kako sačuvati identitet, a osigurati razvitak, pitanje je s kojim su u suvremenom globalizacijskom društvu gotovo svi suočeni. Osobito su mali narodi i države osjetljivi na ugrožavanje identiteta, pogotovo onda kada im se ulazak u integracijske procese uvjetuje djelomičnim ili potpunim odricanjem od njega. Dok djelomično odricanje može biti i tolerantno i prihvatljivo, dotle bi potpuno odricanje bilo ravno pristanku na odricanje od vlastite opstojnosti. Jer, subjekt bez identiteta nije nikakav subjekt, već lako postaje objektom manipulacija od strane onih koji imaju moć, pa su po tomu prepoznatljivi i kad se odreknu drugih osobnosti.
Očuvanje identiteta u procesima razvitka i integracije prije svega je moralno, ali također i pravno i političko pitanje. Ako je čovjek političko biće, njegovo je pravo udruživati se u, recimo, političke stranke, narode i nacije, pa je neprikosnoveno međunarodno pravo tih skupina tvoriti i uspostaviti vlastitu državu, kao opće dobro i najvažniji oblik političke organizacije društva. Zato identitet i razvoj ne negiraju nacionalnost i državotvornost, već ih pretpostavljaju. Neke od promjena u procesima integracije i globalizacije zahtijevaju djelomično odricanje od narodnog i državnog suvereniteta, ali ne i potpuno odricanje od nacije i države kao takvih.
Hrvatsko društvo nalazi se u procesu ulaska u europske i druge integracije. Nema dvojbe da je to njegov interes i perspektiva. Oko toga, čini se, nema vidljive polarizacije inače uvelike polariziranog hrvatskoga društva. Međutim, polarizacija je očita između beskičmenih anacionalista i radikalnih nacionalista. Prvi su u pravili krajnji ljevičari i u Europu bi po svaku cijenu, pa i uz potpuno odricanje od vlastitog identiteta. Potonji su krajnji desničari i čuvali bi neokrnjeni identitet, makar i po cijenu izolacije i zaostajanja u razvitku.
U vezi s prethodnim postavljaju se tri važna pitanja: Prvo, je li moguć srednji put, koji bi značio uspješno integriranje u europske asocijacije uz očuvanje tradicionalnih vrijednosti: nacije, države i kulture te nacionalnog, političkog, kulturnog, vjerskog i moralnog identiteta, posebnosti i ponosa? Drugo, je li buduća Europa država nacija ili će ona biti samo država građana? Treće, je li oko odabira puta za priključenje Europskoj Uniji i cijene koju pritom treba platiti odricanjem od identiteta moguća pomirba i nacionalni konsenzus?